BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

21. tjedan kroz godinu

Srijeda, 25. kolovoza 2010.

Mt 23,27-32

27Jao vama pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. 28Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja." 29"Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Gradite grobnice prorocima i kitite spomenike pravednicima 30te govorite: 'Da smo mi živjeli u dane otaca svojih, ne bismo bili njihovi sudionici u prolijevanju krvi proročke.' 31Tako sami protiv sebe svjedočite da ste sinovi ubojica proroka. 32Dopunite samo mjeru otaca svojih!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

SLOVO UBIJA - DUH OŽIVLJUJE

Mt 23, 27-32

Dva posljednja žestoka 'jao' iz Isusovih usta, nesmiljena, nemilosrdna, koja do kraja razotkrivaju licemjernosti dvoličnost njegovih protivnika. Iznutra i izvana - jednako je važno. U židovstvu svaki dodir s mrtvacom nosio je sa sobom obrednu nečistoću. Pogotovo s grobovima. 'Obijeljeni grobovi' - postalo je nešto kao općeljudska izreka, preuzeta iz Isusovih usta. Grobovi bijahu mjesta krajnje nečistoće. Tko dodirne grob, i u neznanju, postaje automatski nečist. U polemičkom tonu Isus uspoređuje svoje protivnike spram učinka njihova nauka na obične ljude s obijeljenim grobovima. Farizeji im, naime, uskraćuju spasenje koje dolazi po Isusu time što se stavljaju glede Isusa na protivnu stranu. Isus im predbacuje ne samo nutarnju nečistoću, nego ih optužuje da tu nečistoću šire oko sebe, ne samo svojim štetnim naukom, nego i nutarnjim zarobljivanjem čovjeka, gdje namjesto slobode imamo množinu prisila i obveza.

Prema Isusovu poimanju nemoguće se distancirati od svojih otaca. I sami pokušaj distanciranja neizravno je priznanje njihove krivnje i grijeha, ali su time i sami dionici očinske krivnje. Podižući spomenike očevima pristajete na njihova djela u svome srcu. Neprijateljstvo njihovih očeva glede proroka na istoj je razini kao i neprijateljstvo Isusovih suvremenika protiv Isusa. Nikakve bitne razlike.

I kroz cijelo ovo poglavlje, kroz sva 'jao' provlači se kao crvena nit: Čovjek u svojoj revnosti može nekada čak i Boga zaobići, u svojoj se pobožnosti od Boga udaljiti. Naime, kao ljudi smo uvijek u opasnosti koristiti Boga za svoje prizemne, niske ciljeve, manipulrati ili ovladati Bogom. Upravo u svojim presavjesnim nastojanjima do u tančine ispuniti njegovu volju, ne odstupiti ni u čemu od njegovih zapovijedi i propisa, čovjek pokušava na neki način učiniti  da Bog služi njegovim interesima i prohtjevima.

Ovo su teške i polemičke riječi iz Isusovih usta. Danas nas se Isusove riječi doimlju kao sat pouke iz higijene, nutarnje i vanjske medicine. Problem čistoće ne postoji, ako je čovjekovo srce čisto. Stoga je Isusova polemika uvijek usmjerena protiv  pretjerivanja, onda i danas. Želimo li ispravno shvatiti Isusovu polemiku u njezinoj srži, onda je posrijedi obračun s onima koji su svoje suvremenike upozoravali na opasnost od Isusova nauka i Isusove osobe. Sukob je bio obostrano krajnje načelan. Farizeji su do kraja htjeli opsluživati što propisuje Mojsijev Zakon, dok Isus - prijatelj carinika i grješnika - veli kako je cilj čovjek, a ne mrtvo slovo koje ubija. I stoga su opreke bile nepremostive, fronte nepomirljive.

Što nam treba činiti? Ono na što je blagopokojni Papa pozivao kad je molio molitve za oprost u povodu Velikoga jubileja god. 2000. Tražiti oprost od svih koje smo na bilo koji način kroz povijest zakinuli, o njih se ogriješili. Isus ovdje govori o zločinima prošlosti i podizanju spomenika zločincima. Svi smo opterećeni prošlošću. Trebali bismo promatrati zločine prošlosti kao mogućnost u svojoj sadašnjosti, s time se suočiti i onda na temelju kajanja ojačati svoju osobnost, izgraditi vlastitu ličnost, ojačati se u solidarnosti sa svima.

Namjesto toga često i danas imamo ljude koji su poput kostura, skeleta. Ljude koji imaju vjeru, ali nisu pobožni u srcu, koji govore o Bogu, ali ga ne dodiruju, nikada nisu iskusili ili bili njime zahvaćeni, koji svjedoče o budućem životu, a žive dokraja za ovaj svjetovni život, a onaj svijet im je samo projekcija vlastita nezadovoljstva. Isus pak traži da svatko bude ono što jest, osoba, da se poistovjeti sa sobom, svojom biti, a ne da se priklanja mišljenju većine. Vjera nije stvar vanjštine, nego srca i osobnoga predanja.

I samo u duhu, samo osobno, samo egzistencijalno u jedinstvu sa samim sobom dade se živjeti pred Bogom, ili ispravnije u Bogu, s Bogom, po Bogu. Samo kad se čovjek do kraja izruči religiji srca, započinje djelovati i rasti u nama Isusovo kraljevstvo. Isus želi zagrijano srce, cjelovitu ljubav. Njemu nije do savršenstva u ponašanju i obdržavanju propisa, nego do posvemašnjega obrata čovjeka prema Bogu. Želimo li zbilja stati nasuprot Bogu, moramo postati njemu slični. U tom trenutku možemo zaboraviti sva druga mjerila.

Na putu do Boga u Isusovu poimanju postoji samo jedno jedino bitno pitanje: Što je to zbilja u mome životu na svome mjestu? Kako se moram ponašati da moja osoba bude prozračna, danas bi se reklo 'transparentna', da budem do kraja čovjek? Često je vjera put do samootuđenja. Kako se odnositi prema drugim ljudima? Njihovim potrebama?  Kako pristupiti čovjeku pored sebe? Vjera treba pružati dubinu, smjer, jedinstvo, utemeljiti osobu kao čovjeka.